Anđelina Orbović: Sport donosi brojne uspomene koje se pamte tokom čitavog života

INTERVJU

 
Anđelina Orbović jedna od igračica RK ,,Trebjesa Bemax”, za naš portal govorila je o klubu, uspjesima “Medvjedica”, a kako nam je kazala svoj život ne može da zamisli bez ovog sporta kojim se bavi od svoje desete godine.
 

Da li nam možeš reći nešto o sebi? Ko je Anđelina?
Ja sam Anđelina Orbović, imam 16 godina, završila sam prvi razred Gimnazije ,,Stojan Cerović” i treniram rukomet u RK ,,Trebjesa Bemax”.

Koliko dugo treniraš rukomet i zašto baš rukomet?
Rukometom se bavim od svoje desete godine. Ta priča počela je sasvim slučajno. Oduvijek sam voljela da budem fizički aktivna, s toga je jedan od mojih izbora bio i džudo, a jednom od treninga u školi prisustvovao je rukometni trener Miloš Perović. Primijetio me je na tom treningu i pozvao da dođem na probni trening. Ja sam, naravno, pristala i već na tom treningu shvatila da je rukomet sport kojim želim da se bavim.

Da se ne baviš rukometom, da li bi se bavila nekim drugim sportom?
Kao što sam već pomenula, voljela sam sve sportove tako da sam sigurna da kada ne bih trenirala rukomet, da bih se bavila nekim drugim sportom kao što su odbojka ili atletika.

Da li se sjećaš prve utakmice?
Naravno da se sjećam svoje prve utakmice, bilo je to na turniru koji je organizovao moj klub u našem rodnom gradu. Iako sam imala svega 12 godina, zauvijek ću pamtiti prve korake u kategoriji mini rukometa.

Koliko si visoka i na kojoj poziciji igraš?
Visoka sam 185 cm i igram na poziciji lijevog beka.

Da li imaš uzora u rukometu, i u sportu generalno?
Uzor u sportu generalno mi je Novak Đoković, a što se tiče rukometa postoji veliki broj rukometaša i rukometašica koje volim da pratim, ali izdvojila bih rumunsku reprezentativku Kristinu Neagu.

Da li možeš da izdvojiš najveći uspijeh na nekom takmičenju i da nam kažeš nešto više o tome?
Najveći uspjeh ostvarila sam na Mediteranksom prvenstvu koje je održano u Podgorici od 26. februara do 2. marta. Naša reprezentacija je osvojila srebrnu medalju. Imala sam tu čast da budem kapiten ove sjajne ekipe. Odigrale smo odlične utakmice i stigle do finala u kome je iskustvo i bolja uigrnost reprezentativki Španije presudila u njihovu korist. Osim srebrne medalje, za sva dobra izdanja koja sam pokazala na ovom prvenstvu, nagrađena sam sa dvije individualne nagrade: za najboljeg lijevog beka i najboljeg strijelca prvenstva, što mi je dalo motiv za dalji rad i napredak.

Da li je tvoj klub zadovoljan postignutim rezultatom?
Ovo bio i veliki uspjeh za moj klub, jer je 7 naših igračica učestvovalo u osvajanju medalje, a to su: Ksenija Nikčević, Maša Dubljević, Ksenija Petrušić, Anđela Pejović, Anđela Vujović i Ivana Savić koja je, takođe, dobila individualno priznanje: bila je MVP prvenstva, a i ostale igračice našeg kluba dale su veliki doprinos tom rezultatu.

Pored nas, naš klub su predstavila dva člana stručnog štaba: trener i selektor Miloš Perović i fizioterapeut Anđela Kontić – Perović.

Koliko je disciplina važna u sportu kojim se baviš?
Disciplina je po mom mišljenju, ne samo u sportu, već i u životu, jedan od ključnih segmenata za put do uspjeha. Svaki sportista zna da je disciplina neophodna da bi se napredak i svi ciljevi koje imamo ostvarili.

Da li imaš podršku porodice i okoline?
Podršku od porodice imam od prvog dana otkako sam zakoračila u svijet sporta, a što se tiče okoline svi imaju razumijevanja za obaveze i odricanja koja dolaze sa profesionalnim bavljenjem sportom i rado prate moje utakmice.

Da li posjećuješ rukometne kampove?
Posjećujem kampove, volim da provodim vrijeme u novom okruženju i koristim priliku da stičem neka nova iskustva i znanja. Nedavno sam se vratila sa kampa ,,Ratko Nikolć” sa koga se već drugu godinu zaredom vraćam zadovoljna i bogatija za neka nova znanja.

Da li je teško uskladiti privatne obaveze (školu) i rukomet?
Nekada je izuzetno naporno postići sve obaveze, kako u školi tako i na treninzima, ali rukomet je sport koji volim i zarad koga cu prevazići naporne dane u školi i redovno i spremno dolaziti na svaki trening. Nije uvijek tako jednostavno ni usavršavati se na polju obrazovanja kada su iza nas naporni treninzi, ali put do uspjeha na oba polja dolazi uz dobro organizovano vrijeme, trud i veliku volju i, naravno, disciplinu.

Za koji tim bi voljela da igraš u budućnosti?
Još od malih nogu, kada sam počela da pratim rukomet, san mi je bio da zaigram u ekipi Đera.

Najteži i najljepši trenutak u dosadašnjem bavljenju rukometom?
Najteži trenutak bio je upravo nastup na Mediteranksom prvenstvu. S obzirom na to da se moja generacija prvi put susrela sa predstavljanjem u nacionalnom dresu i igrom pred svojim navijačima, emocije i odgovornost koju smo osjećale bilo je teško kontrolisati u nekim trenucima, ali ujedno je to i najljepše iskustvo za svaku od nas. Osim toga moram pomenuti da je posebnom osjećaju doprinijela i završnica pionirske lige, kada sam šampionski pehar podigla četvru sezonu zaredom i time postala dio generacije 2008/09 koja će biti upamćena po ovom rezultatu.

Ovom prilikom bih pomenula i trenera nase generacije Milosa Boškovića koji je takođe zaslužan za sve naše velike uspjehe.

Koji su tvoji planovi za budućnost što se tiče rukometa?
Moji dalji planovi su da nastavim da napredujem i tako ostanem aktivni učesnik na svim reprezentativnim okupljanjima kao i to da sa klubom ostvarim što bolje rezultate u prvoj ligi već u sezoni koja je pred nama.

Da li bi preporučila mlađim generacijama da se oprobaju u rukometu?
Svoj život ne mogu da zamislim bez rukometa, zato bih voljela da se što više mladih generacija oproba u ovom sportu ili nekom drugom u kome će se pronaći kao i da shvate da rukomet nije samo sport koji im može donijeti uspjeh na terenu, već i brojna poznanstva i uspomene koje se pamte tokom čitavog života.

Related