SREDNJI BEK TREBJESE

IVANA SAVIC MVP PRVENSTVA

Ivana Savić je rukometašica Trebjese, ima 16 godina, visoka je 185 centimetara, učenica je Medicinske škole – smjer farmacija, i najbolja igračica (MVP) nedavno završenog Mediteranskog šampionata na kojem su kadetkinje Crne Gore osvojile srebrnu medalju.

Mlada Nikšićanka je proglašena i za najboljeg srednjeg beka.

Na terenu, za svoj uzrast, djeluje silno. Pokazala je to nedavno u Podgorici, a moglo se vidjeti i kroz mečeve Pionirske i Druge crnogorske lige.

Ekipa kao porodica
Jedva je dočekala, kaže, da obuče omiljeni dres i sa saigračicama zapjeva himnu…

– Naježila sam se dok sam stajala u redu, slušala i pjevala našu himnu. Odmalena, kada sam krenula na rukomet, mislim da sam imala 10 godina, zamišljala sam ovaj trenutak sa saigračicama i trenerima – ispričala je djevojčica koja živi u Ozrinićima, za koje kaže da su najljepše mjesto za odrastanje.

O ponosu zbog rezultata mogla bi da priča dan i noć. Ističe da je cijela ekipa zaslužna za medalju i da je malo nedostajalo, posebno svježine, da u finalu savladaju Španiju.

– Vjerovala sam u saigračice i trenere i da možemo do zlatne medalje, bez obzira na to što smo imale čak devet utakmica od poneđeljka do subote. Bile smo kroz sve mečeve smirene, jer osim taktike i kondicije hladna glava je bila važan faktor za rezultat. Zbog toga smo dosta vremena provodile pričajući na sastancima, a kroz druženje smo pomagale jedna drugoj. Bile smo kao jedno, prava ekipa. Sve djevojke mogu da potvrde da smo trenirale, igrale i živjele kao porodica. Kao da smo od rođenja zajedno. Zbližile smo se – istakla je mlada rukometašica.

U finalu je bilo najteže. Kaže Ivana da su do posljednjeg meča izgubile dosta snage, a onda je došlo do pada koncentracije…

– Tu prvu utakmicu smo odlično odigrale, a da smo u finalu imale malo više svježine, sigurna sam da bismo osvojile prvenstvo. Krivo mi je zbog toga. Mislim da nam je nedostajao dan pauze, malo odmora za pobjedu.

Napominje kao ,,iks faktor“ Kod-io Pionirsku ligu, kroz koju sve reprezentativke prolaze, a što je bilo važno da se polako formiraju i na prvenstvo dođu sa većim brojem kvalitetnih utakmica.

– Slab je efekat ako se samo trenira. Pionirska liga nam je pomogla i u uigravanju i sticanju samopouzdanja – napominje Savić.

Od Trebjese do Trebjese
Ivanin put do rukometa vodio je od Trebjese do Trebjese.

Krenula je tako što ju je komšija upisao, a otac odveo na prvi trening gdje su rukometašice Trebjese trenirale – pod Trebjesom.

– Odmalena sam voljela i pratila sportove. A i sportski sam tip. Rukomet me najviše zanimao. Sjećam se da sam baš bila uzbuđena kada sam došla na prvi trening. Tada je ekipa radila kondicioni dio priprema, priključila sam se i tako je sve krenulo. Sjećam se turnira u organizaciji našeg kluba, a baš sam bila mala kada sam dobila nagradu za najbolju igračicu. Kažem, bila sam mala, ali za mene je to bilo veliko – govori Ivana.

Voli da trenira, u ekipi je sve podređeno mladim igračicama, što je dobar kurs trenera Miloša Perovića.

– Radim ekipno, a radila sam i individualno neko vrijeme, možda dva mjeseca kod kuće. Zbog naglog rasta imala sam problema, koje više nemam, sa koljenom. Upravo mi je taj period pomogao jer vidim da sam povećala odraz.

Ne bježi od odgovornosti, a srednji bek nosi najveću u igri. Kada pogriješi – ne pada, ako slabije odigra utakmicu, čeka narednu da se ispravi.

– Baš je velika odgovornost. Svaku igračicu treba da vidim, a najbolje onu koja je slobodna. Shvatila sam da nemam ništa od plača kada slabije odigram. Vrijeme ne mogu da vratim, ali mogu da se popravim i novom utakmicom ispravim greške. I znam da bez rada i upornosti nema ništa. Zato ću i dalje raditi isto, čak i više i bolje. Posljednja nagrada samo može da me motiviše – jasna je članica Trebjese Bemaks.

Slavio se u porodici Savić uspjeh nacionalnog tima.

– Ponosni su na mene, znaju da sam rukomet oduvijek voljela. Ponosni su, naravno, i na moje saigračice. Kada sam došla, kod kuće bilo je suza radosnica, a majka je napravila tortu.

Ivana nikada neće zaboraviti ovacije sa tribina ,,Bemaks arene“ kada su mlade ,,lavice“ na poluvremenu utakmice Crna Gora – Srbija izašle na teren.

– Nijesam mogla da vjerujem. Onakav aplauz, u onakvom ambijentu, velika je stvar za sve nas. Nikada to neću zaboraviti – istakla je Savić.

Ko hoće i ko zna, nađe vremena za sve ono što voli. Ivana ne zapostavlja ni društvo, treninge, a najmanje školske obaveze. Tu je i za mlađu sestru, koja je 2010. godište i trenira u istom klubu. Dopunjavaju se, pomažu jedna drugoj, a kao starija sestra pokušava da pomogne savjetima. I mlađi brat je krenuo u sportske vode.